Industrija u Hrvatskoj doživljava svoj vrhunac početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali od tada gotovo sve u industriji počinje ići silaznom putanjom te započinje proces deindustrijalizacije. Početak izraženijeg silaznog trenda uzrokovan je Domovinskim ratom, uslijed kojeg je trećina teritorija Hrvatske bila okupirana, dio slobodnog teritorija devastiran, a postrojenja koja su se nalazila u ostalom dijelu bivše države, izgubljena. Tako je proces tranzicije u Hrvatskoj počeo znatno teže nego u ostalim zemljama u okruženju, gdje je industrijska proizvodnja bilježila znatno povoljnije trendove kretanja. Završetkom rata, hrvatska se industrija počinje oporavljati, ali vrlo sporo.

S obzirom da je u to vrijeme bilo i više nego dovoljno potražnje (kako inozemne tako i domaće) koja se mogla iskoristiti za rast, teže je bilo ostvariti pad, nego rast industrije. Pored toga, u praksi je uobičajeno, bilo da je riječ o industriji ili nekoj drugoj djelatnosti, da se barem u početnom dijelu oporavak odvija nešto bržom dinamikom, ako zbog ničeg drugog, onda zbog niske baze. Ipak, u Hrvatskoj je oporavak bio toliko spor da je 13 godina od završetka vojnih akcija, industrijska proizvodnja došla na razinu od 90% one iz 1990. godine. U tom se razdoblju Hrvatska okreće sa istočnih prema tržištima zapadne Europe, a 2002. godine počinje razdoblje slobodne trgovine između Hrvatske i EU.

Nažalost, taj je proces, više-manje, bio jednosmjeran jer hrvatska industrija nije bila ni tehnološki, a ni cjenovno konkurentna, što je bio rezultat, između ostalog, tečajne politike. Domaća potražnja, podržana kreditima banaka u stranom vlasništvu, potaknula je uvoz, koji je u tom razdoblju povećan četiri puta. Pored toga u strukturi robnog uvoza sve je više rastao udio proizvoda namijenjenih potrošnji, a padao je udio proizvoda namijenjenih reprodukciji i investicijama. Kao posljedica deindustrijalizacije prisutan je, logično, i kontinuirani trend pada broja zaposlenih. Nakon dugog razdoblja procesa deindustrijalizacije pojavljuje se i svjetska gospodarska kriza. Kretanje industrijske proizvodnje 2009. godine mijenja predznak iz sporog rasta u pad. Istina, poboljšava se vanjskotrgovinska bilanca, ali ne kao rezultat neke nove ekonomske strategije, već kao rezultat bržeg smanjenja domaće u odnosu na inozemnu potražnju. Industrijska proizvodnja i dalje pada i danas opet iznosi oko 80% one iz 1990. godine, a broj zaposlenih (u industrijskim dijelovima poduzeća) manji je za oko 70% u odnosu na 1990. godinu. Naše tržište je uglavnom vezano za zemlje EU te su negativna kretanja na tom tržištu imala  određeni utjecaj i na hrvatsku industriju, ali ipak su strukturni nedostaci hrvatskog gospodarstva glavni razlog za proces deindustrijalizacije. Imajući u vidu nisku razinu proizvodnje i iskorištenost industrijskih kapaciteta od oko 61%, evidentno je da postoji veliki potencijal u industriji. Ta činjenica mogla bi biti temelj za privlačenje novih investicija u industrijski sektor, a bile bi praćene primjerenim poreznim olakšicama za one koji investiraju. Smanjenje vremena koje je potrebno da investitor dobije sve potvrde o ispunjenim zakonskim uvjetima za realizaciju investicije kao i promidžbu, koja bi išla u smjeru rušenja dosadašnje slike o sporoj administraciji, također je potrebno provesti. Pokretanjem investicijskog ciklusa u industriji pokrenula bi se i industrijska proizvodnja i nakon određenog vremena bi, konačno, mogli prestati analizirati davnu prošlost, kada smo imali snažnu industriju. Neosporana je činjenica da bi se takvim trendovima u industriji poboljšala današnja loša situacija na tržištu rada kao logična posljedica. Posebnu priliku za nove investicije čini skori ulazak Hrvatske u EU, ali kako će time postupno slabiti ograničenja vezana uz migraciju radne snage, potrebno je poduzeti određene mjere da se i s radnom snagom ne bi dogodio isti scenarij, kao što je bio slučaj sa robom (znatno veći uvoz od izvoza).